informacije

Treći dan d.o.o.
Stara cesta 25,
10251 Hrvatski Leskovac
tel: 098 96 00 917
fax: 01 48 33 360
OIB: 25228729097
IBAN:HR2823600001101942079



mate737@gmail.com




nardužbe i prodaja

tel: 098 96 00 917

e-mail: mate737@gmail.com

 






knjižare

Pripovjedač u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje

kritika| Ante Matić, pjesnik i pisac| Zagreb, 3. prosinca 2010.

Neke stranice Rođaka oduševe, druge zgrome, treće ošamute, četvrte iznenade, pete vrate u djetinjstvo, dok neke rečenice kao pjesničke silnice zablistaju poput krijesnice u tami ponižena krajolika. Neke rečenice kao da su izišle iz vilinske pećine ili legende, a neke iz krila materina ili iz tajne škrinje krvave bosanske bajke. I sve što je padu bilo sklono oplakuje i svaku stvar koja ga nježnošću ozari on uzvisuje, pa opet okajava, trpi i vjeruje u Spasitelja. Krajina nosi u pregršti svoje zrele plodove, koje je dugo pazio i bdio nad njihovim dozrijevanjem poput majke nad čedom. Među plodovima nema trulih, ni zelenih od koji bi utrnuli zubi. Ostaje pomalo čudnim kako Mate Krajina nije prije ponudio svoje plodove na književnoj tržnici.

Izgleda da je bio u pravu „duvanjski Hašek“, duhoviti pripovjedač i novinar Petar Miloš kad je se u jednoj svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, pišući o svojim zemljacima Duvnjacima, našalio jetko: Mani Duvnjaka koji nije napisao knjigu i Duvnjaka koji nije hranio dijete do 40 godine. Poslije dvadesetak živućih pjesnika i desetak prozaika iz duvanjskog kraja, evo još jednoga Duvnjaka koji je napisao roman naslovljen Rođaci. Dugogodišnji urednik katoličkog mjesečnika, lista za mlade MI, Mate Krajina objelodanio je svoj prvi roman - Rođaci.

Četrnaest poglavlja kao četrnaest postaja, tvori Matinu priču o zloj sudbini obitelji Rastović za turskog vakta i zamena u Bosni i Hercegovini. Tri brata, tri usuda; Petar - Ahmet, Marko i Šimun; prvi postaje poturica, drugi posrbica, a treći i najmlađi ostaje čvrsto vezan za katoličku vjeru i svoju hrvatsku postojbinu. Bježi s jednog do drugog kraja Hercegovine da sačuva vjeru i slobodu. Dozlaboga napeta, mučna i poučna priča. Sve se događa potkraj višestoljetne turske vladavine u Bosni i Hercegovini. Junaci ove priče su rečena trojica, a posebno u prvom dijelu Šimun i njegova supruga Ana i njihov sin Ante, te iznimno uspješno ocrtani fra Stipan i don Tadija… U drugome dijelu nastavlja se zanimljiva priča preko Šimunova unuka – opet Šimuna i njegove ljubavi, krasotice - opet Ane, njezina brata hajduka Andrijice, bega Osmana Kreševljakovića, političara Zorića, trgovca Kovača…

Pripovjedač Mate, kao i njegov glavni junak Šimun nosi u sebi ilirske gradine, suhozidine, domove i grobove, ruševine prošlosti, ljepote i strahote sadašnjosti i sve što je ostalo od predaka. U svemu što ga okružuje u rodnom selu i kamo god krene zemljovidom ili poviješću, otkriva bilo postojanja, neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, kolijevku snova i vjetrova, zipku, ženu i majku, postojbinu duha i tijela, čudesnu nježnost u grubosti i tegobi življenja za osmanlijskog dugogodišnjeg zuluma. Posvuda nailazi na krvave stope predaka. Po tim stopama Šimun mjeri svoje korake i hod kroz vrijeme naroda koji je odvajkada bio i opstao na obalama ilirskih rijeka, mora Jadranskoga, u mrkim dinarskim i humskim brdima, u dolinama hrvatskim koje ih pamte dok su krvarili boreći se za opstanak protiv silnika i moćnika, u ovom slučaju Turaka, za opstanak pod suncem i svojim nebom.

Opisujući sve to, pripovjedač Krajina poput starozavjetnog proroka, ide ljudinjakom, kamenjakom, druži se s mitskim izdancima, vilama i hajducima, odmara se na proplancima sa stećcima, zalazi u kamenolome i provalije, ide moran i gorak diljem razbojišta i stratišta, u mukle raspukline vremena, s vilama ljubuje, s kišama tuguje, s vjetrovima blaguje kruh nasušni u vrtači i dumači, gdje je iz majke na kamen pao, on ni dobar ni zao, podjednako sve prima i odbacuje, grli, miluje, nad svime što je minulo bdije i tuguje. I sve što je padu bilo sklono oplakuje i svaku stvar koja ga nježnošću ozari on uzvisuje, pa opet okajava, trpi i vjeruje u Spasitelja poput pjesnika Andrije i njegove Duvanjske rapsodije. Krajina nosi u pregršti svoje zrele plodove, koje je dugo pazio i bdio nad njihovim dozrijevanjem poput majke nad čedom. Među plodovima nema trulih, ni zelenih od koji bi utrnuli zubi. Mate Krajina je dugo, na temelju ikavice, samozatajno zidao svoju kuću jezika i dok je nije dovršio, nije dao da je itko vidi iznutra. Kad se zađe dublje u tu priču, u kuću jezika i zagazi dalje u stilističke vode, pripovjedački svijet ovog pisca izgleda jednostavan; sve izgleda jasno do nejasnoće i upitno do nedogovora; veliko postaje malo, a malo veliko. Neke stranice Rođaka oduševe, druge zgrome, treće ošamute, četvrte iznenade, pete vrate u djetinjstvo, dok neke rečenice kao pjesničke silnice zablistaju poput krijesnice u tami ponižena krajolika. Neke rečenice poput onih na 75, 97 i 215 stranici kao da su izišle iz vilinske pećine ili legende, a neke iz krila materina ili iz tajne škrinje krvave bosanske bajke.

Sve kao da miruje i prati glavnog junaka Šimuna: kamena kolijevka, loza, šipak, smokva, brijest, bukva, jela, zmija, vatra, vino, drvo, ječam, pšenica, ovca, stećak, brijeg, zidina, ptica; blago, draga lica i, kad je napokon stigao u svoju postojbinu gdje se rodio i dogodio i pošao u svijet i život, u svoje Roško Polje, (kao što je Odisej nekad davno lutao, brodio i brodolomio do svoje Itake), tek je tada shvatio da je išao iz bescilja i svesilja do jedinog cilja, i da se vratio tamo odakle je pun nade i pošao.

Kad se pozornije iščita i zađe u zakutke, stranputice, vododerine, pustare i šikare, koje je gorak i moran prošao, očitim biva Šimunovo traganje za Bogom i smislom u svemu što je ikada bivalo i nestajalo u nepreglednom ljudinjaku i što je brodilo na nebeskoj galiji oko sunca, u šutljivoj pustoši nebesa. Na kraju puta Šimun posve drukčije gleda na mnoge stvari od davnoga onoga jutra i proljeća kad se otiskao iz svoga zavičaja. Iako se radi o prvijencu, zorno se rastvoriše vrata nespokoja i otkriše se pripovjedačeve skrivene namjere, tajne i, moglo bi se reći, posljednje životne želje. Ostaje pomalo čudnim kako nije prije ponudio svoje plodove na književnoj tržnici. To kažem zato što je Krajina temeljit pripovjedač hrvatske davnine i sudbine, koji je rođen i odrastao u hrvatskoj ikavici, eda bi u kasnije, u hrvatskoj metropoli, daleko od svojega kamenjara, Krajina podigao svoju lijepu kuću jezika.

Dobar je onaj pripovjedač koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To Krajina čini kad čitate njegove Rođake, čitku i britku prozu prožetu nostalgijom za slobodom i srećom, nježnošću u općoj grubosti, blagošću u užasu, radošću u čemeru i kad piše o svojim precima niz čije se tragove uputio najbližima i onima što su dalje, Krajina podjednakim žarom piše o svom selu i bližoj i daljoj okolici, o davnini i nedavnini. Pohranio ih je u dubinu svoga jezika i kazivanja kao nešto najljepše, najdraže i najsvetije u čovjeku.

Podijeljena u četrnaest poglavlja, ova priča je cjelovita i prilično dorađena. Ima stranica na kojima je čista pjesnička proza, dok su neke prikladne za pamćenje, a neke za čitanje u tišini i samoći. Krajina piše o svojim precima tako uvjerljivo i dopadljivo kao da je živio s njima, piše o rođacima… svima se obraća s radošću, svima govori svojim glasom, neponovljivim, dobro razumljivim jezikom. Kao da je ponio blagu riječ materinu i stalno htio da ta rič materina, rič rvacka, rič Božje utjehe, bude na početku i na kraju, rič blaga i draga. Te male - velike, drage, nježne, riječi milotvorne, oduševit će čitatelja jednostavnošću i skladnošću.

Na kraju mala zamjerka mogla bi se dotaći nekih riječi koje stavlja u usta svojih junaka, a te riječi govore se danas i čisto sumnjam da su postojale u govoru gorštaka za turskog vakta i zemana i ponegdje preopširni opisi lika ili krajolika. Sve u svemu, uspješan prvijenac. Poslužit ću se narodnom izrekom, koja kaže: Prvo pa muško!

Ante Matić

 

 

© 2010. Treći dan d.o.o. Sva prava pridržana.

Powered by Kentico CMS for ASP.NET Development by: ENDORA