Tijelo smije oskudijevati, ali duša ne smije...
Autor: Književnik Stjepan Lice|
Zahvalan sam Mati Krajini jer sam imao što pročitati u njegovu romanu „Rođaci“. I ako bi sve trebalo sažeti u jednu riječ, to bi mogle biti riječi kao što su vjernost, postojanost, obitelj... Mate Krajina je uspješno ukazao na „srce smisla“.Tokovi povijesti, vjernosti i nevjernosti, tokovi gramzivosti i ravnodušnosti, tokovi uspjeha i neuspjeha uvijek se iznova međusobno zapliću te ih u osobnom i zajedničkom životu može rasplesti samo svijest o čovjekom dostojanstvu, zanos koji otvara prostore slobodi i sve svoje polaže da bi ju očuvao. Jer tijelo smije oskudijevati ali duša ne smije.
„Ja odoh sretan: tamo u visinu, tamo u širinu…
Prolazniče,
Milost mi se ukaza tren prije prijelaza.
Spoznah: duša je šira od neba i zemlje.
Propinje se, neuhvatljiva je
i smrt je ne može okovati verigama zaborava.
Amen!“
Ove je riječi Šimun Rastović, središnji lik romana „Rođaci“ Mate Krajine, kao svoj epitaf upisao u prašinu, u zemljani pod zatvorske ćelije. I nebrojeno puta u svoju dušu.
No moguće je netočno Šimuna Rastovića označiti središnjim likom ovog povijesnog romana koji obrađuje povijest Roškog Polja u Hercegovini, autorovog rodnog mjesta, povijest njegovog zavičaja i – šire – povijest njegove, povijest hrvatske domovine. Moguće je prikladnije središtem ovog romana označiti obitelj Rastović. Ili hrvatski narod. Ili sve narode koji prebivaju u ovim krajevima. Ili narod Evanđelja. Narod koji svoj put utire kroz vjernost i nevjernost Evanđelju. Uz njih i ljude u kojima, unatoč njihovoj odmaknutosti od Evanđelja, kuca srce ljudsko.
Premda je radnja ovoga romana smještena u devetnaesto stoljeće, u vrijeme povijesnih lomova u ovim krajevima, ona se jednostavno preslikava i u druga vremena, u vremena drugih (ali i istovrsnih) povijesnih lomova. Roman nam ukazuje na potrebu mudrosti – i hrabrosti – potrebne za iščitavanje znakova vremena kao i znakova nevremena. Uz to nam govori i o čovjekovoj sklonosti da se olako da zaslijepiti i o cijeni koju mu valja platiti kad se odluči progledati.
Kroz roman pratimo povijest dijeljenja: dijeljenja u obiteljima, dijeljenja među svojima pa i dijeljenja u sebi. Tokovi povijesti, vjernosti i nevjernosti, tokovi gramzivosti i ravnodušnosti, tokovi uspjeha i neuspjeha uvijek se iznova međusobno zapliću te ih u osobnom i zajedničkom životu može rasplesti samo svijest o čovjekom dostojanstvu, zanos koji otvara prostore slobodi i sve svoje polaže da bi ju očuvao. Jer tijelo smije oskudijevati ali duša ne smije.
„S posvećenom vodom iz ovoga izvora sam kršten“ – govori Šimun Rastović svojoj djeci. – „Mjesto je ovo sveto i svaka kap vode na njem blagoslovljena. Obuću na ovom mjestu izujte jer ovim stazama su kročili sveci… Planina iznad nas krije sedamdeset sedam izvora koji su kao i sva istinska ljepota skroviti i skriveni. Pred nama je zadaća pronaći izvore, pronaći ljepotu i smisao, pobijediti vršeći Božju volju.“
Roman Mate Krajine nam govori da nas u svemu ponajprije određuje naš odnos prema Evanđelju, a po njemu i u njemu naš obiteljski život i odnos prema drugima. Svjedoči nam da je naše određenje u našem ljudskom srcu. I čovječnom pristupu svemu što nam život jest.