informacije

Treći dan d.o.o.
Stara cesta 25,
10251 Hrvatski Leskovac
tel: 098 96 00 917
fax: 01 48 33 360
OIB: 25228729097
IBAN:HR2823600001101942079



mate737@gmail.com




nardužbe i prodaja

tel: 098 96 00 917

e-mail: mate737@gmail.com

 






knjižare

Ponuda

Michael D. O'Brien

Otok svijeta| Cijena: 126,00| Roman o Hrvatskoj - meki uvez

Kanadski književnik Michael O'Brien, autor poznatog romana Posljednja vremena, izdao je u prosincu 2007. godine (Ignacius Press – San Francisco) roman pod nazivom «Island of the World» – «Otok svijeta»: roman koji govori o sudbini Hrvata od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Opsežni roman od oko 800 str. autor posvecuje sudbini Josipa Laste, hrvatskog stradalnika i pjesnika. Autor prati životni put djeteta rodena u Rajskim Poljima, sela u središnjoj Bosni i Hercegovini, njegovu mladenacku i sveucilišnu karijeru, akademski život i zatoceništvo na Golom otoku. Potom, bijeg i suocavanje sa tkz. slobodnim svijetom na Zapadu. Evo nekoliko kritika uvaženih intelektualaca i književnika koji su procitali englesko izdanje:

Michael O'Brien ponovno je uspio! Opet je prodoran, pronicav i poetski neobično jasan i izravan. Njegov novi roman Otok svijeta čitatelja potiče na neprestano promišljanje. Za razliku od tolikih svojih književnih suvremenika, autor ima nešto za reci što je ne samo novo, već i neizrecivo važno. Svaki pisac, učitelj, mislilac i političar trebao bi obvezatno čitati Michaela O'Briena. Da to i učine, ovaj bi svijet bio daleko ljepše mjesto za živjeti. (Dr. Michael Coren, Sveucilište u Bostonu. Autor djela Tolkienova filozofija)

                                                               *********************************************+

 Dobro pazite kada ćete započeti čitati ovu priču, jer ćete, dok je ne dovršite, u njoj živjeti, čak i nakon što zaklopite korice. Promijenit će vas; učiniti boljom i mudrijom osobom — a ima li veće zadaće što bismo je mogli očekivati od jedne knjige? Koliko je knjiga, od tisuća što ste ih pročitali posjedovalo tu snagu? Možda svega nekoliko, i to - ako ste imali sreće? Evo još jedne!" (Peter Kreeft, autor djela Kako osmisliti trpljenje)

                                                               *********************************************

Tko si? Odakle dolaziš? Kamo ideš? Takva nam pitanja s novom snagom prodiru u dušu kroz ovu poetsku, duboku priču o raspeću i uskrsnuću. Ovo je najljepši roman u posljednjih dvadeset godina. Moramo biti zahvalni Michaelu D. O' Brienu na takvu daru. U našemu putovanju s njegovim glavnim likom, Josipom Lastom, krećemo se k stvarnome domu srca. Kao što je slučaj i s Homerovim Odisejem te Tolkienovim Frodom, sa sobom nosimo svoje rane, svoje gubitke, svoje najmilije, da bismo se susreli s najvažnijim što istinski tražimo i čemu se nadamo: očima Onoga koji je kadar ozdraviti naše rane, ispuniti naše srce, spasiti najdublju ljubav što je gajimo. (Dr. Edoardo Rialti, profesor književnosti iz Firence, prevoditelj na talijanski djela J.R.R. Tolkiena i C.S. Lewisa).

                                                               ************************************************

 “Teško je odlučiti kuda posegnuti i kako naci dovoljno plemenite analogije za ovu novu knjigu. Michael O'Brien postigao je ozbiljnost, ali i tankoćutnost, o kojima valja duboko promišljati. Pitam se: hoće li uskoro ime g. O'Briena stajati uz bok Mauriaca i Bernanosa?” (Thomas Howard, autor djela Spust golubice: putovanje u Cetiri kvarteta T.S. Eliota)

                                                               *************************************************

U O'Brienovim očima Hrvatska je otok svijeta sa svojom vertikalom prema Bogu, istini i vlastitoj povijesti. Izvor hrvatske patnje je u obrani te vertikale. Ako nestane Hrvatske sa ovakvom vertikalom i svijet će propasti, sunovratit će se u robovlasnički kamenolom novoga doba… Ovim romanom Michael O´Brien nas je uistinu sve obogatio. Ovo je jedna velika poema, pisana s neizmjernom ljubavlju prema Hrvatskoj i onom što smo stekli tolikim povijesnim trpljenjem. (…) Michael O'Brien hrvatsku povijest stavlja u kontekst svojih posljednjih vremena. Pod tim vidom hrvatska sudbina poprima novu snagu - novi smisao i važnost - kojih ni sami, ponekad, nismo svjesni. (Vlč. Ante Zovko, katolički novinar i publicist)

                                                               ***********************************************

HRVATSKA PRIČA ZNAČAJNA ZA ČITAV SVIJET!

(Razgovor s Michaelom O’Brienom o njegovom novom romanu Otok svijeta (Lifesite News:www.lifesitenews.com)

Recite nam nešto o Vašemu novom romanu Otok svijeta, kako bi čitatelji stekli predodžbu o njemu. - Otok svijeta priča je o djetetu rođenu 1933. na nemirnome Balkanu i kroz četrdesetak poglavlja prati njegov život sve do trećega tisućljeća.

- Središnji je lik Josip Lasta, sin siromašnog školskog učitelja u zabačenom selu visoko u planinama središnje Bosne i Hercegovine. Kada roman započinje u tijeku je Drugi svjetski rat te je čitavo područje Jugoslavije razdirano sljedećim suprotstavljenim silama: njemačkom i talijanskom okupatorskom vojskom te pobunjeničkim snagama koje im se odupiru — fašistički nastrojenim ustašama, srpsko-nacionalističkim četnicima te komunistički orijentiranim partizanima. Kako događaji uzimaju maha, nastupa pravi pakao te se mladi i nedužni nađu na putu velikoga zla. Jedina snaga koja im pritom preostaje jest njihova vjera i njihove obitelji.

ZADRŽATI IDENTITET

 Je li to povijesni ili , možda, politički roman?

- Ne, niti jedno od toga, iako – razumljivo – povijest i politika igraju važnu ulogu u priči. Usmjeren je prije svega na osobe, dramatizirane kroz život samo jedne od njih - jedne duše. Međutim, povijest koja je dijelom zapleta točno prenosi što se dogodilo te bi u tome smislu knjiga mogla biti ponešto kontroverzna. Već više od stoljeća zbunjujuća, te uvelike intrigantna povijest bivše Jugoslavije predmetom je brojnih knjiga, pri čemu brojne među njima obiluju revizionističkom poviješću i propagandom. Narodi Balkana žive na granici triju svjetova: islama, pravoslavnog istoka i katoličke Europe, te se nalaze na putu velikih svjetskih sukoba koji nisu samo geopolitički, već i duboko duhovni. Ovaj roman zadire u samu bit pitanja: kako osoba može zadržati svoj identitet, čak i samo svoje čovještvo, u posvema neljudskim prilikama? Kako? - Kroz život središnjega lika nastojim prikazati kako će za to biti potrebni trpljenje i žrtva, junaštvo, pa čak i svetost. U dvanaestoj godini razoren mu je čitav svijet i tako započinje putovanje ponovnog pronalaska vjere što su je poljuljali udarci zla, koje će potrajati čitav život. Zaplet vodi čitatelja kroz Josipovo djetinjstvo, mladost, život pod komunističkim režimom, zatočenje, nadu, gubitke te neočekivane blagoslove, rast njegovih stvaralačkih snaga kao pjesnika, te konačnu životnu kušnju. Tema je ovoga romana raspeće jedne duše — i njeno uskrsnuće.

 ZNAČAJ HRVATSKE POVIJESTI

Zašto ste napisali baš takav roman? Što ste zapravo htjeli kroza nj ispričati?

 - Izvorna koncepcija Otoka svijeta bila je osobna. Roman se jednostavno pojavio u mojoj mašti kad sam upoznao ljude koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji u odlučnim trenutcima njene povijesti: osobito u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Istovremeno je postojao i vrlo jak unutarnji duhovni poticaj, osjećaj kako je povijest toga naroda značajna za čitav svijet. I jedno i drugo dogodilo se nekako istovremeno. Na koji je način priča toga naroda značajna za čitav svijet? - Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme raspeća brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopolitičkih razloga, već i zbog toga što se pred našim očima odigravala jedna konačna, višeslojna faza povijesti. Dosljedni vjerski progon koji oduvijek prati gušenje istinskih demokratskih težnji u tim je narodima imao korijen u egzistencijskome sloju dubljemu od ideologije. Ratovi prošloga stoljeća, kao i oni koji još traju, u biti predstavljaju i duhovni boj, a on je daleko od toga da bi bio svršen. Kad kažete “duhovni”, ne podrazumijeva li to apstraktne pojmove? Kako duhovno utječe na moćne državne sile, ratove, gospodarstva, kulturu te druge čimbenike koji oblikuju budućnost čovječanstva? - Čovjekovo duhovno stanje mijenja način na koji shvaća sebe sama i svijet koji ga okružuje. Kad je dovoljan broj ljudi duhovno osiromašen ili izobličen, može ih se potaknuti na ujedinjenje u frakcije koje djeluju u pravcu radikalnih promjena u društvu što negativno utječe na čitavu ljudsku zajednicu, jer njihove “apstrakcije” imaju stravičnu logiku. Revolucije i tiranije 20. stoljeća pružaju u tom smislu pravo obilje dokaza. No, ključni događaji toga doba još nisu okončani, jer njihove posljedice i dalje traju. U 21. se stoljeću u suvremenu svijetu materijaliziraju novi oblici stare zvijeri, samo uljepšani, prikriveni, zamaskirani.

HRVATSKA ISTINA

-U čemu se točno sastoji ta maska?

 - Vjerujem da moramo biti nadasve oprezni s bilo kakvim kolektivističkim idejama koje se umu prikazuju kao rješenja “ljudskoga problema.” U tu kategoriju ubrajam nove globalističke modele onoga što se posvuda nazivlje “upravom”. Redovit slučaj sa svim ideologijama jest da nam nude površne izbore tipa ili/ili. Tako navodno moramo birati između rata i (jedne) svjetske vlade. Ne shvaćaju kako globalizam neće promijeniti temeljno stanje čovjeka. Globalizam je ultra-nacionalizam proširen do planetarnih razmjera, lišen sigurnosnih mjera kulturne i vjerske raznolikosti. Oni koji žele promijeniti obličje ovoga svijeta itekako su dobro poznati svima koji su proživjeli njihove političke eksperimente. Oni koji su uspjeli preživjeti imaju pojačanu svijest i dobre antene: shvaćaju kako će - ispod navodne humanosti zagovornika kolektivizma, pod kakvom se god krinkom oni skrivali - redovito pronaći ubojicu. Oni koji su uspjeli preživjeti znadu kako stav nadutosti i oholosti zauzet prema ostatku svijeta s vremenom donosi plod smrti. Poznajete li mnoge koji su uspjeli preživjeti? - U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i sovjetskim komunizmom. Ujedno njegujem blisko prijateljstvo s nizom Hrvata i Hrvatica koji su sasvim sigurno junaci, dok su neki među njima vrlo vjerojatno i pravi sveci. Iako republike bivše Jugoslavije na Zapadu još uvijek ne uživaju javnu pozornost kao druge nacije koje su trpjele pod komunističkim režimom, njihova je priča jedinstvena i poučna. Desetljećima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalističkog upravljanja, Titovim “socijalizmom s ljudskim licem”. No, to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine! Tu je iluziju stvorila masovna propaganda, pomno osmišljen kulturni impresionizam namijenjen izvozu, kao i pokvareni motivi nekih zapadnjačkih vlada, s velikim političkim i novčanim ulozima u svoje tzv. prijateljstvo s Titovim režimom. Kada se režim srušio oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile. Vjerujem kako je ono što se odigralo u tim zemljama istočno od Jadranskoga mora zapravo mikrokozam rata koji je već u tijeku i koji će trajati sve do kraja vremena.

TREĆI NAČIN

Što je to u posve nečovječnim situacijama — poput ovih opisanih u knjizi — što ljude može nadahnuti i potaknuti na zadržavanje, a ponekad čak i jačanje vjere i obiteljskoga identiteta?

- Kada su ljudi suočeni s radikalno nehumanim iskustvima – kao pojedinci, ili pak u okviru katastrofa širih razmjera – svatko od nas biva stavljen na temeljnu kušnju značaja, bitnog uvjerenja o tome što se stvarno na svijetu događa. U takvim prilikama, čovjek bez Boga smatra kako se može osloniti jedino na sebe ili možda na politiku, kao neku vrstu nazovi-spasenja. Nasuprot tome, čovjek sjedinjen s Bogom doživljava iskustvo nade koja sve nadilazi, kao i postupno združivanje s Kristom. Malo-pomalo otkriva kako njegova trpljenja imaju otkupiteljsku vrijednost. Koliko god to bilo lako reći, daleko je teže tako i živjeti. Udarci krajnjega zla dušu zapravo stavljaju na konačnu kušnju. U čemu se ta kušnja sastoji i kako na nju odgovoriti? - Možemo se srušiti u sebi i povući, bježeći sve dublje u područje autonomnoga “ja”, svijet straha i samoočuvanja pod svaku cijenu, ma što pritom morali izdati. Nasuprot tome, možemo gnjevno uzvratiti, nastojeći se domoći oružja smrti, kako bismo nadvladali smrt. Oba su ova rješenja neizbježno kratkotrajna te samo umnažaju razaranje. Treći je način onaj Kristov — otvoren svima nama, ali ga je nemoguće otkriti, a kamoli u potpunosti živjeti, bez sve dubljega jedinstva s Isusom. Taj put nije niti pasivan, niti agresivan. No, da bi ga pronašao, čovjek mora, barem na temeljno ljudskoj razini, stati otkrivati kako je više od pametne životinje ili pak stanice unutar nekog kolektiva. U naše vrijeme čovjek više ne zna tko je, ne može pojmiti svoju vječnu vrijednost, jer ga povijesne i društvene sile što ga okružuju određuju na upravo tragično zakinut način, umanjujući ili pak niječući njegovu vrijednost u korist “Naroda” ili pak varijacija na temu proizvoljno određena “općega dobra.” To jednako vrijedi i za takozvane demokracije koje se temelje na materijalizmu, kao i za otvoreno opresivne režime. Jedino u Kristu možemo otkriti tko smo zapravo; jedino u Kristu možemo otkriti putove ka istinskome zajedničku dobru.

Imate li rođake, prijatelje ili poznanike, na čijim se iskustvima istinski temelji ova priča?

- Brojne su mi (pod)zaplete i druge priče i likove, kao i brojne pojedinosti ključnih prizora, ispričali ljudi koji su ih doživjeli. Povijesna je pozadina više plod sveobuhvatnoga trogodišnjega istraživanja. Ponavljam, poradi goleme količine revizionističke povijesti toga vremena, bilo je posve neophodno uvijek iznova provjeravati svaku pojedinost, a potom i njene izvore. Taj je postupak bio uistinu zahtjevan, no istovremeno za mene i nadasve poučan, budući da mi je otkrio ponešto od naravi dezinformiranja u našemu vremenu, iskrivljavanju povijesnih činjenica i njihova značenja od strane jednako istočnjačkih, kao i zapadnjačkih izvora. U iskustvenome je smislu za me bilo neobično važno upoznati brojne hrvatske i slovenske obitelji čiji su stričevi, ujaci, očevi i braća pobijeni u partizanskim jamama smrti. Neki su uspjeli pobjeći kako bi ispričali svoju priču čim su se domogli Zapada. Tek su nakon 1991. razmjeri masovnih pokolja na Bleiburgu i kod Maribora, kao i u šumovitim predjelima južno od austrijske granice, počeli dolaziti na vidjelo, s otkrivanjem sve više i više masovnih grobnica. Pritom ne mislim na kasniji genocid što su ga Srbi izvršili 1991.-95. već na genocid što ga je odmah nakon Drugog svjetskog rata počinila jugoslavenska vlada. Ovdje sam u Kanadi osobno upoznao šest obitelji koje su izgubile svoje drage u tome masovnom pokolju. Na stotine tisuća nenaoružanih ljudi, među kojima su većinom bili civili, Titovi su partizani potamanili uz znanje savezničkih snaga. Kasnije su na jugoslavenskome tlu osnovani koncentracijski logori. Tako se, primjerice, procjenjuje kako je u jednome od najgorih, na Golome Otoku, između 30 i 50 000 političkih zatvorenika, kao i vjerskih zatočenika savjesti, umrlo pod iznimno brutalnim okolnostima.

KORUPCIJA CIVILIZACIJE

Što ljudi, čitajući ovu knjigu, mogu saznati o posljedicama pogubnih globalnih događaja našega vremena?

- Aktivisti za ljudska prava procjenjuju kako je u 20. stoljeću preko 170 milijuna ljudi umrlo od ruke vlastitih vlada. To su nadasve otrežnjavajući podatci. Stoga nije posrijedi puka paranoja, ako razmatramo mogućnost da statizam, napose u svojim društveno revolucijskim oblicima, već po samoj svojoj naravi niječe ono što je u čovjeku najčovječnije, njegovu apsolutnu vrijednost; - dodao bih - njegovu vječnu vrijednost. Kad god njegova krajnja vrijednost kao zasebne osobe biva zanijekana, na šteti je čitavo društvo, jer se u samim svojim temeljima narušava arhitektura istinske ljudske zajednice. U Europi i Sjevernoj Americi od države odobreno, pa i financirano, ubijanje nerođene djece, kao i sve češća praksa eutanaziranja starih i bolesnih, predstavljaju uistinu zlosutne znakove. No, skloni smo umanjivati stvarnu vrijednost tih znakova, jer nadasve naivno pretpostavljamo kako živimo u demokraciji te neprestano o njoj govorimo, kao da bi ona bila trajna datost našega svijeta. Oni koji su preživjeli ratove i tiranije prošloga stoljeća uče nas kako demokracije može nestati brže no što mislimo, ako tvorci društva manipuliraju stanovitim psihološkim, gospodarskim i kulturnim silama. Dojmila me se činjenica kako je golema većina onih koji su sve to preživjeli suglasna u svojim upozorenjima glede postojećega stanja Zapada.

U čemu se sastoje ta njihova upozorenja?

 - Oni su praktično jednoglasni u mišljenju kako smo mi jednostavno moralno i duhovno nespremni prepoznati, a kamoli oduprijeti se, sve bržoj korupciji naše civilizacije. Ne mislim pritom toliko na prijetnje radikalnih islamista, niti pak vrlo stvarnu pogibao ekspanzionističke komunističke Kine, već na naše vlastito unutarnje samouništenje. Kako upozoravaju brojni katolički filozofi (posebno Josef Pieper i Etienne Gilson, kao i povjesničar Christopher Dawson) sloboda i demokracija uvijek se sve više spominju kada su one zapravo u opadanju. Naša sposobnost civilizirane suodgovornosti — živjeti na slobodan ali i odgovoran način, dosljedno se smanjuje još od kraja 1960. dok je ta društvena revolucija proizašla prvenstveno iz nametanja radikalno nemoralnih zakona odozgor. Ne smijemo misliti kako su demokracije imune na degeneraciju u totalitarizam. Valja razmotriti također i činjenicu kako totalitarizam s “demokratskim” licem može izazvati još i sveobuhvatniju i dugoročniju korupciju onoga što je u ljudskoj zajednici najbolje, jer uvijek može tvrditi kako nije ono što zapravo jest.

OTKRITI BOŽJU PRISUTNOST

Ovaj je roman, dakle, upozorenje na nove oblike totalitarizma?

 - Za razliku od nekih mojih ranijih romana, koji izravno upozoravaju na novi totalitarizam, Otok to čini neizravno. Jednako papa Ivan Pavao II., kao i papa Benedikt XVI., otvoreno nas upozoravaju na pogibli s kojima smo suočeni. Iako u ovome romanu dramatiziram neke od pogibli što smo ih spomenuli, toliko na njih ne ukazujem, koliko nastojim otkriti živu istinu o svakoj pojedinoj osobi. Ogriješiti se o jednu ljudsku osobu, znači ogriješiti se o sve. Nadalje, takav je prijestup napad na Božje očinstvo. Moj je cilj postaviti pitanja koja su posve nužna za održavanje istinski ljudske civilizacije. Koji su neki od naročitih duhovnih uvida što ih nastojite ponuditi čitateljima ove knjige? - Nadam se prenijeti im istinu kako se čovjek rađa, živi i umire u ratnoj zoni. Rat je to koji će potrajati do kraja vremena. Istovremeno, kako je svijet neizrecivo divan i prepun nebrojenih čudesa. Kako se najveća čudesa nalaze u nama samima, kao i u drugima. Dok se u priči otkriva Božja providnost, nastojim pokazati kako čovjek nije zarobljen u mehanicističkome svemiru; kako nije broj, niti zupčanik, već pojavnost stvorena za ljubav, za život u zajedništvu osoba. Nastojim kroz središnji lik pokazati kako nikada ne smijemo gubiti nadu. Nada je i tema najnovije enciklike pape Benedikta XVI. Na koji način Vaš roman podvlači njegova učenja? - Nadam se kako sam ono čemu nas je papa Benedikt tako jasno i snažno poučio u svojoj enciklici Spe Salvi uspio utjeloviti u obliku fikcije. Moj središnji lik Josip Lasta pretrpio je stravično zlo zbog sljepoće silnika. Izdržao je ono što bi, vjerujem, većinu nas uništilo te je i sam došao na rub očaja. Sveti Otac često spominje našu potrebu vidjeti ispod površine izglednosti našega vremena, podići pogled iznad zatvorskih zidina suvremenih krivih rješenja ljudskoga stanja. Prepoznati laži i očaj u pozadini obilne i velebne retorike o novome svjetskome poretku. I sadašnji papa i Ivan Pavao II. posve su jasni u svojoj raščlambi onoga što je destruktivno u svim oblicima materijalizma —uključujući onaj marksističko-socijalistički ali i stanovite njegove zapadnjačke kapitalističke oblike, pod kojima podrazumijevam kapitalizam bez savjesti, protuosobni oblik kapitalizma. Nasuprot tome, Sveti nas Oci potiču na razmišljanje umom Kristovim, a ne umom društvene revolucije. Uče nas Boga zvati Ocem, ući u osobni odnos s Njime, zahvaljujući čemu upoznajemo sebe same kao osobe koje su ljubljene te posjeduju jedinstven identitet i ime — te nisu brojevi!

NASTAVAK POSLJEDNJIH VREMENA

 Kako steći um Kristov?

 - Tražeći ga iskrena srca i po molitvi, napuštajući svaku ideologiju, kao i opsjednutost sigurnošću i udobnošću, koje se prečesto pokazuju kao idoli, kako svjesno, tako i nesvjesno, priječeći time milost i odbacujući istinsku viziju. Valja nam se probuditi — a dio će toga buđenja zahtijevati iskreno priznanje samima sebi do koje smo se mjere dali indoktrinirati lažnim poimanjima ljudske naravi. Od naročite mi je važnosti način na koji mi na Zapadu oblikujemo mišljenja i sudove o svim ljudskim i društvenim pitanjima te kako je naše poimanje praktično svega natopljeno materijalizmom. Moramo shvatiti kako zdravo i razumno tlo (na kojemu se zacijelo većina nas želi nalaziti) nikada ne može biti točna središnjica na ravnoj crti između dva ideološka, odnosno, percepcijska pola. Polovi se neprestano pomiču. Kulturni su polovi, sa svojom moći utjecanja na politiku, osobito nepouzdani. A polovi u ljudskome umu još su daleko nestabilniji. Istinsko se središte nalazi gore. Ispravni odabiri, ispravna politika, zdrav kulturni život, proizaći će iz te reorijentacije k hijerarhijskoj naravi kozmosa. Dopustite mi ponoviti: istinsko se središte nalazi gore. Radite li na nekoj novoj knjizi? - Mislio sam kako sam napisao sve što bih ikada mogao napisati te sam se s radošću vratio razmjernoj tišini. Dovršenje Otoka svijeta bilo je nalik na rađanje djeteta, do one mjere do koje jedan muškarac može takvo što pojmiti. No, kao što je to slučaj s ljudskom ljubavlju i plodnošću, niti život nikada ne prestaje stremiti k plodnosti. Proteklih mjeseci osjećam kako u moje srce i maštu nadire nova priča. Zasad sam zacrtao tek obrise i nekoliko ključnih prizora, no nutarnje vrelo nikako da presuši. Provizorni je naslov Vrli Teofile. Zamislio sam je kao priču o čovjeku kojemu je apostol Luka naslovio svoje Evanđelje i Djela Apostolska. Tko je on bio? Razmišljam i o nastavku romana Posljednja vremena, iako sam obećao sebi kako takvo što neću nikada učiniti, iz čitava niza opravdanih razloga. No, sada nadimanje upravo takve jedne priče preplavljuje moju maštu. Ako ikada doživi tisak, tema će biti što se dogodilo sa svećenikom o. Ilijom kad je pošao u Jeruzalem suočiti se s Antikristom. Neobično je to što nisam kanio više pisati knjige te mi nije padalo napamet započinjati novu priču. Jednostavno bi mi dolazile, posve nenajavljene.
************************************************************************************************
**********************************************************************************************

 

 

ODGOJNE VRIJEDNOSTI U ROMANU M. O'BRIENA

 

 

 

POUKA O ČISTOĆI

Josipa Lastu, glavnog junaka O'Brienova romana Otok svijeta, upoznali smo u objavljenom tekstu u prošlom broju. Njegov duhovni pastir, kateheta i župnik u Rajskim Poljima fra Anto, i u ratnim sukobima početkom četrdesetih godina XX. stoljeća razgovarao je s ministrantima (onima između 11 i 15 godina) među kojima je bio i Josip. Govorio im je o čistoći.

"Fra Anto im govori kako su promjene u njihovim tijelima dobre. Riječ je o novim silama, životvornim. No, njima se valja sveto služiti. One su toliko moćne da mladić lako može potpasti pod njihovu vlast, ako mu ne ojača značaj." I nastavi: "I tako, momci, ako ne želite robovati željama tijela, morate svojim tijelima vladati. Tako ćete jednoga dana kad se oženite, svojoj supruzi dati prekrasan dar, što ste ga samo za nju sačuvali. Bit će to tisuću puta bolje no da ste ga već nekom poklonili. Ljubit će vas i vi ćete ljubiti nju te će po vašem međusobnom darivanju djeca doći na svijet. Vi, ona i Bog zajedno, svijetu ćete podariti najdragocjenije blago: novu dušu za vječnost." (str. 69).

Ostavio im je nekoliko minuta za razmišljanje, a potom zaključio: "Na ovom svijetu mnogo ljudi ne vlada svojim tijelima. Oni tvrde kako im nitko ne može govoriti što trebaju činiti, pa čak niti Bog, te smatraju kako onda nemaju gospodara. Naposljetku, robuju svemu i svačemu." (str. 70). Da, robuju svojim nagonima, neobuzdanim strastima, pohlepi, sebičnosti, ovisnostima o lagodnom životu, pušenju, opijanju, prežderavanju, drogiranju, neumjesnim zabavama, seksualnom iživljavanju, najraznovrsnijem besmislu i pogubnim ludostima života.

 

ČISTA LJUBAV

Opis Josipove ljubavi prema Arijani: "Još se nisu poljubili. Još to nisu ni spomenuli. Jednostavno znadu kako još nije sazrelo vrijeme za to… Ljubav jedno drugom odašilju očima uz potporu najnježnijih dodira lica rukama. Jednom mjesečno zajedno odlaze na simfonijski koncert. Jednom tjedno penju se na vrh Marjana i ondje provode nekoliko sati odmarajući se, razgovarajući i smijući se. I ona oduvijek voli more. Sada ga mogu voljeti zajedno. Ona ponekad legne na leđa i položi mu glavu na grudi, dok joj on prstima miluje čelo sve dok ne zaspi. Ponekad ga, opet, samo dugo promatra u oči; a onda odjednom podigne ruku i stavi mu prst na usnice, ili mu prisloni dlan uz obraz. On gotovo osjeća bol od straha da bi je mogao izgubiti svaki put kad je otprati kući te se moraju pozdraviti do sutra. U toj boli ima i radosti, jer je ponovni susret idućega dana uvijek bolji od onog prethodnoga." (str. 248)

Čekali su i dočekali. Na Marjanu je doživljen prvi poljubac. "Sada zagrljeni, shvaćaju da taj dugo priželjkivani poljubac, koji se napokon dogodio, zasad ne podrazumijeva tjelesnu želju. Znadu također i da – što duže budu uspijevali strasti držati pod nadzorom – to će dublje rasti ljubav njihovih duša." (str. 249) To je prava ljubav!

Gornji citati nisu slučajno naznačeni. Oni imaju snažnu poruku. U Hrvatskoj, naime, organizirano djeluju destruktivne snage agresivno-feminističke, anarholiberalističke, sekularnoantiteističke koje omalovažavaju i nastoje obezvrijediti kulturno-povijesne stečevine hrvatskog naroda, hrvatske nacionalne, moralne i katoličke vrijednosti. Posljednjih godina krenule su u ofenzivu s nakanom zavođenja i upropaštavanja školske mladeži posredstvom feminističko-anarhističkog "spolnog odgoja" u školama. Djeci, mladeži serviraju privlačno upakirane seksualne informacije bez pouka o dobru i zlu, izazivaju radoznalost, bude želje i potiču nejaku djecu i nedozrelu mladež na prerane spolne odnose, vrlo štetne za tjelesno, mentalno, socijalno i moralno zdravlje djevojčica i dječaka. Takvo informiranje nije odgajanje, nego zavođenje i upropaštavanje hrvatske mladeži. U takvim okolnostima, negdašnje hrvatske i europske poduke o čistoći, čistoj i pravoj ljubavi, a u biti spolno odgajanje koje su prožimale naravne, univerzalne moralne i kršćanske vrjednote, ima posebnu težinu i treba ga učiniti dostupnim današnjoj mladeži, koju nasrtljivo nastoje zavesti trovači ljudskih duša.

 

DOMOLJUBLJE

Josip je u Americi širio istinu o hrvatskoj povijesti, hrvatskom narodu i njegovim kulturnim postignućima, razotkrivao srbo-jugokomunističke krivotvorine, svjedočio o zlodjelima četnika i partizana, o žrtvama Bleiburga, Maribora, križnih putova i logora smrti. Jedne večeri u svibnju 1990., od ljudi iz molitvene zajednice pri crkvi Sv. Ćirila i Metoda, saznao je radosnu vijest. Hrvatski sabor je proglasio neovisnu Republiku Hrvatsku. Kupuje novine, čita, prati zbivanja u domovini.

Srbi se bune. Žele očuvati vlast, moć i privilegije. Izvršena je velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH. Bande nesmiljenih ubojica nose jugoslavenske državne odore, ali im je u srcu i duši upisan znak mrtvačke glave. Prate ih četničke horde. Ruše, pale i uništavaju sela i gradove. Vukovar je pretvoren u prah i pepeo. Masovno ubijaju Hrvate i muslimane, progone, pljačkaju, siluju, teroriziraju, odvode ljude u koncentracijske logore. Kolone prognanika, izbjeglica i siročadi preplavile su neokupirane dijelove Hrvatske. Nemirni Josipovi snovi pretvaraju se u noćne more iz djetinjstva i mladosti.

U domovini se organizira Domovinski rat za očuvanje nacionalne slobode i državne samostalnosti. Domovina vapi, zove, traži pomoć. Trebaju joj sredstva za ustrojstvo, naoružanje i obučavanje Hrvatske vojske. Ranjena Josipova duša čuje zov domovine. Domoljubnim žarom uključuje se u prikupljanje pomoći. Prodaje svoje najdragocjenije knjige, sve što je mogao prodati, živi o kruhu i vodi, ali sva financijska sredstva šalje u domovinu.

Odlučio je osobno poći u domovinu. Dva puta je putovao, ali je oba zbog ratnih okolnosti vraćen u Ameriku. Tek ujesen 1996., nakon dugih desetljeća izgnanstva, vratio se u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kao hodočasnik posjetio je svetišta i mjesta koja ga vezuju uz radost djetinjstva i mladenaštva, ali i za životnu tragediju njega i njegove obitelji, prijatelja i sunarodnjaka, uz patnju, očaj, mučeništvo i robijanje. Putovao je i u svoja Rajska Polja, ali baš ništa nije našao. Kao da je selo u zemlju propalo. Nestale su kuće, rodni dom, crkva, škola, zatrto je ime, a pod zaraslim ruševinama su njegovi najmiliji. Kao na filmu promatra sve što je doživio prije više od 50 godina. Sjećanje ga razara. "Rana je tolika te vapi pred njegovom dušom poput ponora očaja; obara ga na tlo. Guši se, guši i guši… Vratio se u Ameriku.

Pod kraj života ponovno je osjetio snažan zov domovine. Vratio se u Split, grad svog odrastanja, studiranja, stručne i znanstvene afirmacije, iskrene i zanosne ljubavi, vjenčanja s voljenom Arijanom, ali i u grad teškog stradanja, uhićenja, političke i sudske osude na 25 godina brutalne robije i upućivanja na Goli otok. Morao bi mrziti svoje tužitelje, osuditelje, progonitelje i mučitelje, žuditi za osvetom, ali Josip nije takav.

Njegovo domoljublje žarko voli svoje, ali ne mrzi tuđe, čak ni svoje progonitelje i mučitelje. Psihologinji Slavici je pisao u Italiju: "Srbi imaju poslovicu koja veli: 'Tko se osvećuje, taj se posvećuje?. Hrvati, pak, vele: 'Tko se ne sveti, taj se posveti' Usred rata naš je pokojni kardinal Kuharić izrekao … nezaboravne riječi: 'Ako ti netko zapali kuću, ti njegovu nemoj paliti'." (str. 701.) U crkvi Sv. Frane u Splitu, Josip je ljubio hrvatsku zemlju i hrvatski narod, ali i molio za sve one koji su ga povrijedili. Sve je svoje pjesme posvetio domovini, njezinim mučenicima i patnjama svoga naroda. I njegova sabrana djela izišla su pod naslovom Domovina, ali u njegovoj duši nije bilo ni mržnje, ni osvete. To je čisto domoljublje, odgojna vrijednost koja u srcu raste, privlači, oduševljava i potiče na djelovanje.

 

POZITIVNA USMJERBA

U spomenutom tekstu objavljenom u prošlom broju, pisao sam o Josipovu dugogodišnjem radu s Calebom i plodovima toga rada. Odgojno zapušten i posve asocijalan dječak koji je sam sebe nazivao "uličnim štakorom", preobrazio se u uglednu osobnost američke kulture i znanosti. Još jednom ću se poslužiti tim primjerom ilustrirajući učinkovitost pozitivne usmjerbe, povjerenja u odgojenika kao moćnog odgojnog načela i odgojne vrijednosti.

Znanost o odgoju odavno je spoznala vrijednost odgojiteljeva povjerenja u gojenca, uočavanja i podupiranja njegovih pozitivnih osobina čime se potiskuju negativni porivi. Dobar odgojitelj uočava pozitivne odlike odgojenika, ističe ih, ponekad i projicira i pokazuje odgojeniku da vjeruje u njegove mogućnosti. Povjerenje osobe koju gojenac poštuje, vrlo je snažan poticaj za njegovo dobro djelovanje. Vjera u uspjeh, ljubav i povjerenje prema odgojeniku, poštovanje njegove osobnosti i dosljedno nastojanje na prihvaćanju i obavljanju ljudskih dužnosti – bitne su pretpostavke i čimbenici postizanja uspjeha u procesu odgajanja i preodgajanja. Uspješno preodgajanje Caleba snažno to potvrđuje i dokazuje.

Josip je posvetio Calebu mnogo pozornosti i vremena. Družio se s njim, darivao mu ljubav, prijateljstvo, povjerenje, poučavao ga, usmjeravao, pokazivao da u njemu vidi i dobrotu, budio osjećaj ljudskoga dostojanstva, pomagao mu da u sebi otkrije svoje pravo "ja". A kada je zamijetio promjene, kazao mu je: "Pametan si mladić. Jako si mi drag… Zamolit ću te jednu uslugu… Nisi štakor. Odsad ćeš sa mnom razgovarati kao čovjek." (str. 541).

I postao je punovrijedni čovjek, izgrađena osobnost. Takva je moć odgojiteljeve ljubavi, povjerenja, pozitivne usmjerbe i vjere u uspjeh odgajanja. Caleb je znao komu duguje zahvalnost za učinke svoje čudovišne preobrazbe. Prilikom posljednjeg rastanka u zračnoj luci New Yorku, pred Josipov posljednji odlazak u domovinu, kazao mu je prigušenim glasom: "Volim te, volim te i zahvaljujem ti za sve što si za mene učinio." "I ja tebe volim, Calebe. Hvala tebi." "Caleb pušta neka mu suze teku niz lice ne pokušavajući ih sakriti." (str. 680)

 

SEBEDARJE

Na sedmom katu zgrade u New Yorku, u kojoj je Josip kućepazitelj, živi šesteročlana obitelj. Roditelji Sally i Steve imaju četvero djece, a osmogodišnji sin Jason pati od teškog mentalnog poremećaja. Ne može govoriti, vrlo je nemiran, hiperaktivan. Boluje i od epilepsije i ima napadaje kad se razboli. Roditelji ga vole i njeguju, ali uz rad i drugu djecu nemaju dovoljno vremena za njegovo izvođenje u prirodu, parkove u šetnju. Josip im je ponudio besplatnu pomoć. Prihvaćena je.

Tu je početak svakodnevnih izleta u Central park koji će potrajati gotovo dvije i pol godine. Golubovi u parku zaokupe Jasonovu pozornost: smije im se, smije i smije, poput maloga djeteta. "Zahvaljujući tome Josip i dječak izgledaju zdravije." Voli on "toga nestaška, jer njegova duša prepoznaje ljubav i prihvaća je". "Postoje trenutci kada Jason tako čvrsto zagrli Josipa te ovaj ima osjećaj da će mu popucati sva rebra, dok dječak ciči od veselja". Ljubav i čovjekoljublje granica nema.

Pred smrt Josip je, u pismu ljubljenoj kćerki Mariji, napisao: "Evo molitve/savjeta, što sam napisao sam sebi; još ih nitko nije vidio. Nastojim prema njima i živjeti: Ne traži ništa za sebe. Budi spreman služiti u tišini, ne tražeći ništa, žrtvujući se i moleći da nitko ne zna. Tiho, tiho, tiho… Evo jedne stare anonimne latinske pjesme, koju jako volim: 'Siromah sam. Nemam ništa. Dajem ti svoje srce' (str. 705). Kakva divna posljednja poruka, očinski savjet ljubljenoj kćeri na kraju života. Pedagozi bi rekli primjer – najbolje odgojno sredstvo, prekrasan, zanosan uzor ljudskoga sebedarja.

 

Prof. dr. Ante Vukasović

 

© 2010. Treći dan d.o.o. Sva prava pridržana.

Powered by Kentico CMS for ASP.NET Development by: ENDORA